Vozovi su neizbrisive razglednice svih naših života, bremenita svedočanstva prohujalih - pomno složenih ili nabacanih godina, nekih izgubljenih detinjstava koja su porasla i postala bar nešto od onoga što se jednom davno, nadomak nekog velikog sveta, sklupčalo u zagušljivom, kao nar punom kupeu, sa svim onim sirotim – na kolenima poređanim pilećim batacima, pohovanim ili pečenim, tokom puta u slast pojedenim.
Rikverc...
Novosadska železnička stanica. Nigde nikoga. Tišina je štipa za oči. Stakla na njoj su toliko prljava da se ne vidi pozdravlja li to veče napolju dan, ili se unutra jutro oprašta od noći. Velikim holom proleću golubovi, šalju rečito poređane pozdrave s visina. Čekaju strpljivo jedno "Loro Piana" odelo. Nema pištaljke da zasvira kraj.
Rikverc...
Vrelo junsko predvečerje. Vrišti asfalt pod Novim Sadom. Po tome koliko stopala upadaju u njega znaš da si preterao s ručkom. Sledi ništa manje toplo veče koje nikako da se ohladi. Železnička stanica puna – ne može igla da padne među ljude. Dok misli hrle ka moru koje će videti narednog jutra, u koferima čuče nada i dikensonovska velika očekivanja. Čeka se da voz dođe iz Subotice. Sve glave okrenute su u tom pravcu, kao da će brže doći ako se u tom pravcu gleda. Tu i tamo prolomi se cika. To progovara pivo koje, opet tu i tamo, u studentskim rezervama za predstojeću noć kucka. Nije "Hladno". Ono iz jednog kupea sledi tek po ulasku u duboku noć. Zbijeni po hodnicima izviruju kroz prozor, glava okrenutih u pravcu "Kikiriki, semenke" povika. Posle ko zna koliko čekanja, oglašava se pištaljka. Polazimo. Kraj.
Rikverc...
Jedno vojvođansko leto. Žute se atari, okrugli snopovi sena zakotrljali se njime. Voz uzmiče između oranica, prelazi rampe bez rampi, traktoristi-lole farovima namiguju iz kabina. Pored nas lenjo promiču neki bageristi, kape im nahereno zamišljene ka sutonu. Opet desetine glava viri kroz prozore, svi otvoreni, vazduh ne mrda u kupeu, lepljiva letnja vlaga obukla umorna tela. Kako se primičemo severu, komešanje raste, kulen se vraća u torbe, sklapaju se knjige, slušalice vade iz ušiju. Razgovor je gotovo utihnuo, stariji strepe - granica je blizu, mlađi misle samo da se Margit sigeta dokopaju. Pištaljka. Stoj. Pregled. Večnost. Pištaljka opet. Krećemo dalje, čeka nas Igi, onaj dr za muziku što se preziva Pop.
Rikverc...
Opet leto. Noć pa zora. Jutro ljubi nebo. Izviruju prve zrake sunca, čkiljiš na jedno oko bunovan i neumiven. Kupei prolaze zelenim krajolicima, zagrlio bi ih čvrsto samo da mogu da stanu među tvoje ruke. Kroz prozor te miluje ledeno jutro a kroz kanjon huči voda. Jurite ti i voz istom brzinom na jug. Jednom ti se učini da je to glas smaragdnozelene Neretve, drugi put tirkizne Morače. Vijugaš jednog leta pored jedne, drugog leta pored druge. Misliš, kako bi bilo lepo biti plav kao njihovo dno, brz na reči kao njihov tok, i uvek tako, kao one, ići ka moru, jer zbog njega se oba leta uvijaš oko njih. Voz se oglašava na krivini. Dim se iz njega uzdiže ka nebu a tvoja sreća penje se tačno istim putem.
Rikverc...
Keleti devedesetih, adresa za odahnuti, vozovi nade, mesto odakle se grabi sloboda, beg od rata, besmisla, užasa. I kutak zebnje i straha, jer tu negde, samo malo dole, južnije, ostaje deo tebe, kuca nepovratno, neizbrisivo, ranjeno i trajno obeleženo. Keleti je zapisivao suze, duge poglede, nervozno pogledivanje na ručni i veliki stanični sat. Dok utroba pljušti kišu u rame koje voliš, vreme tu nasred Keletija staje, odbrojava, čeka da se završi dugi stisak, preko leđa ukrštenih ruku. Dug pisak, pa kraj.
Rikverc...
"...Šupalj si k'o crkveno zvono, jeb'o te voz koji te don'o, da se ja tu s tobom cela veka patim...". Pištaljka. Kraj.
Rikverc...
Pileći batak u foliji, pohovano belo između dve kriške hleba, hrskavi pileći štapići na lepinji, umotani u kornfleks natopljen medom, četiri krilca koja su celu prethodnu noć spavala u pacu, pedantno složena u plastičnoj posudi sladoledne marke "Quatro stagione". Nema mesta boljeg od kolena sa kojeg se u veću slast mogu smazati. Jednog leta - jedni, druge zime - drugi. Razmena moguća sa svima u kupeu. Batak za kolač. Kolač za sve. Voz miriše na zajedništvo, delimo istu "Pioniri maleni mi smo morska trava" prošlost i, u tom trenutku još ne znamo, isto tako krvavu zajedničku budućnost. Pištaljka. Zaustavljamo se. U nekoj bezimenoj noći čeka se mimoilaženje vozova. Zavijaju mrakom skriveni vuci, usnuli voz nevino morske snove sanja. Pištaljka. Kraj.
Rikverc...
Još jedna duga noć na "Đavi", graju tunelima Tvrđave razvezuju nikad umorne noge. U to vreme korača se još uvek starim Petrovaradinskim mostom, pažljivo da kroz rupu ne zakačiš Dunav. Povratak kući završava se na Železničkoj stanici. Sećanje je krhko, ali mora se videti šta Zagreb ima, a Novi Sad ne. Zašto ovdašnji momci kidišu u ITD, zašto im "Atrijum" i "Đava" nisu mera stvari?! S kupljenom kartom ulazite u voz, radoznalost grlite potpuno bez ičeg u tašni, razliva se kroz vas na tu jednu noć. Nisi video ni Rundeka, ni ikog sličnog tamo, ali te drži toplina stiskavca, pamtiš ga pod šifrom "zagrebačka noć".
Rikverc...
"Zima je bila puna snijega, vozovi mnogo novih lica nose, ali nje nema da kao onda strese snijeg sa svoje kose. I ja ne mogu, sve i da hoću, zaboraviti plavu kapu, a vozovi idu, danju - noću, kroz Podlugove, kroz Podlugove..." Nije tvoja pesma, ali je o vozovima, i nadi...
Rikverc...
Zvali su ga Ćira. Taj voz. To si saznao posle. Kad si porastao malo. Sećaš se da bi ti po ulasku u voz stomak promptno zaplakao za hranom. Kifla miriše ko sunce, ali na margarin. Sećaš se lica nepoznatih ljudi koja ti tokom puta postaju svojta, njihovih priča se ne sećaš, ali izuvenih cipela odmah potom, da. Majka beči oči na tebe da ti to nikako ne smeš da činiš. Koristiš razliku u shvatanju novonastale geografije, pa saviješ nogu u cipeli ispod sebe, praviš se da ne vidiš njene preteće "videćeš ti svoga boga kad stignemo" signale. Sećaš se dobro reke ponornice što plavi polje i voza što joj uzmiče uvek za lokomotivu. Sećaš se njenog huktanja dok zamiče za tunele, svojih ruku što ih krišom pružaš ledenom jutru a ono ti pomiluje i šiške na glavi. Pre tunela, mahneš detinjstvu, po izlasku iz njega već si odrastao čovek. Uokvirena slika voza koji te letima vodio do dede.
Rikverc...
Železnička stanica u malom mestu, od blata, ili kamena, svejedno isto namodirana muškatlama. Krvavo crvene su kao okršaj "Chanelova", luminous intense ruža nijanse "pirate" i "Fenty", beauty lip paint, nijanse "uncensored". Opet neko mimoilaženje logike vremena i geografije smisla. Noć letnja, negde u brdima ka moru. Nedođija sa jednom kućom. Milo ti što imaš čarape, pa ih onako po nemački na sandale navučeš, izletiš pod nebo prekriveno zvezdama, a duks ti svežom letnjom noći greje naježeno telo. Iz male stanice najednom izlazi "master of ceremony", do maločas pospani gospodar situacije, fenjer mu u ruci. Dugim gvozdenim štapom naslanja se na pod, njime će pre polaska voza kucnuti svaku šinu. One će reći "slobodno" i mi već ubrzanim korakom žurimo ka vozu. Pištaljka i kraj.
Rikverc...
Ima sudbina koje su se mimoišle u ovim vozovima, srele, a možda bolje da nisu, onih koje još uvek pokušavaju da se nađu, sudbina koje i danas, kao i onda, zajedno u noći gledaju svetlucavi modri tepih iznad njih. Sve su one jednog leta, nekad s proleća ili proleća usred zime, stajale na nekoj stanici, kofera punih nade da je tamo negde dalje – bolje, da je tamo obećana zemlja, neki drugačiji život.
Pikverc...
Lica koja svetle nadom - bolji su ljudi od onog koji obećava nadu. Kad čoveku oduzmeš nadu, niko si ako si to uradio ti. A kad ljudima oduzmeš mesta koja su stecišta nade, duplo si još gori čovek od najgorih svih. Ako ukineš gejzire nade, ko si, onda, čoveče, ti?
Kakvo si to ljudsko biće kad neštedimice gasiš tuđa praskozorja i zore, svanuća i jutra, sva pre podneva, podneva i posle podneva, tuđe sutone, sumrake i predvečerja, večeri, mrakove, sva tuđa neka doba noći, ponoći, gluva doba noći, prve, druge i treće petle?! Naša budućnost ležala je u njima, u našim privatnim malim prošlostima, ušuškanima u iste takve nade koje si bespoštedno prekidao ti.
Haloooooo!!! Požega?!
Zato, majstore, ostavi nas miru. Odstupi i ti, i tvoj dvospratni dabldekerovski pogled na Dunav što ga niko u Evropi nema. Kad spržiš sećanje na nadu, ne treba ti trabunjanje na budućnost. Ne treba ti kokoš što leti u nebo, treba ti pečeno pile na kolenima i životi pre Keletija i hirovite Neretve što preko vrelog kamenja hladi nestrpljenje koje bezbrižno hita ka moru.
Odmori, ugasi Insta, popij čaj od kamilice i ozdravi više, čoveče, malo! Pusti nas da prodišemo, pusti vozove da svojom brzinom idu bez straha, preko Horgoša i Sremske Rače, Bogojeva i Bijelog Polja, Merdara, Vinkovaca i Štrpca.
Tek tada, kad na stanicama pred vozovima ponovo budu koferi natrpani snovima o moru, moći ćemo ponovo da budemo ljudi. A nije nemoguće, ni posve teško. Za to je potrebno samo da ti najzad spakuješ kofer.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju -
LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
Ostalo iz kategorije
Info - Mišljenja i intervjui
30.03.2021.•
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
26.03.2021.•
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
24.03.2021.•
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
23.03.2021.•
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
18.03.2021.•
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
17.03.2021.•
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
17.03.2021.•
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
16.03.2021.•
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
15.03.2021.•
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
10.03.2021.•
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
10.03.2021.•
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
08.03.2021.•
Danas je 8. mart i mnogi muškarci će od uličnih prodavaca kupiti ružu za svoju devojku, ženu, majku ili sestru.
07.03.2021.•
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
05.03.2021.•
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
03.03.2021.•
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
01.03.2021.•
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
01.03.2021.•
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
25.02.2021.•
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
23.02.2021.•
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
23.02.2021.•
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 4
Keva
bogi
Sto
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar