INTERVJU Spisateljica Judit Sanislo: Biti pisac prilično je perverzna stvar

Svaka priča o odrastanju niz je trauma, a ceo naš život jedna velika vežba preživljavanja, kaže mađarska spisateljica Judit Sanislo, čiji se roman "Pušta da uđem" sada može čitati i na srpskom jeziku.
INTERVJU Spisateljica Judit Sanislo: Biti pisac prilično je perverzna stvar
Foto: 021.rs (Judit Sanislo)
Roman čije neukrotivo sočne rečenice ostavljaju bez daha, može se odskora pročitati i na srpskom jeziku. Objavila ga je IK "Arete", a biće promovisan 10. marta u Radio kafeu (u podne), u okviru "Areteovog" projekta "Evropska književnost danas: univerzalne priče o ličnim revolucijama".
 
Jezik Judit Sanislo nešto je između poezije i proze, na momente blogerski. Britak je i koncizan, uzbudljiv i drugačiji, pametno ironičan, ubitačno duhovit. Kratke i značenjski guste rečenice, bremenite emocijama, urezuju se u čitaočevo pamćenje poput grafita.
 
Taj stil idealno se spojio sa temom romana - današnjim čovekom i njegovim disputom sa samim sobom. Glavna junakinju Judit Sanislo kroz ličnu porodičnu priču progovara o našim malim privatnim strahovima i najvećim mrakovima koji čuče u svakom od nas.
 
O ovom romanu i svom pisanju, iz Budimpešte za 021.rs govori Judit Sanislo:
 
"Ne mogu tačno da kažem šta je bilo pre kod mene: blog ili pisanje. Ni to koliko su oni odvojivi jedan od drugog. Počela sam da blogujem pre osamnaest godina, tada je to bio nešto novo, a danas je postalo "oldskul žanr".  Jedno je sigurno: Uvek sam imala elementarnu distancu od patosa. Privlačile su me svakodnevne situacije koje nekako mogu da nadmaše sebe. U tom smislu, blog je bio idealno rešenje. 
 
Život često nema mnogo smisla, ali određeni svakodnevni događaji mogu imati dodatni smisao: kupovina, svađa, slučajni susret, zajednički smeh ili čak iznenadna smrt. Sviđa mi se tačna, gotovo surova formulacija/kompozicija, bilo da se radi o nekom drugom ili o meni. Iz toga proizlazi da su mi ironija i samoironija podjednako važne."
 
021: Veoma je teško pisati o ličnim istinama, javno govoriti o svojim stavovima. Koja vrsta bola, potrebe, egzibicionizma može da odvede čoveka do prazne strane papira i natera ga da tu izruči svoju dušu?
 
Judit Sanislo: Iako se često borim sa pisanjem, ipak mi je teže ne pisati nego pisati. Pisanje za mene nije rezultat odluke, nije odluka, već elementarna potreba. Na ovo pitanje bih mogala da kažem da, iako je to samo naizgled, nikad ne pišem o sebi, ali to ne bi bilo tačno. 
 
"Gospođa Bovari, to sam ja.", kaže Flober. Šta bi još Flober bio osim onog što je napisao? I ja sam. Trenutno je pisanje jedna od retkih stvari koja, iako izaziva velike nevolje, ipak oduševljava. Da, pisanje, biti pisac je prilično perverzna stvar. Oduvek je to bilo. I ja sam prilično perverzna u tom smislu.
 
 
021: Deo knjige oličen u eseju "To nije" može biti lični manifest svih mislećih ljudi protiv naopakih shvatanja vremena u kojem živimo. Kako se u Mađarskoj živi i piše između tih redova? Da li se  može živeti od pisanja? 
 
Judit Sanislo: Pisati i zaraditi: dve vrlo različite stvari. Mogla bih da se žalim na to koliko je danas teško pisati u Mađarskoj, ili Istočnoj Evropi uopšte, ove, 2020. godine, i da nije moguće živeti od pisanja, ali ne verujem da to nije realna priča i svih drugih pisaca sveta, ili bar većine.
 
Samo ponekad, u nekim vremenima naše istorije, retki su pojedinci mogli da žive od pisanja. I sada može tek nekoliko ljudi, i to ne samo u Mađarskoj. 
 
Ni ja sama ne živim od toga. Moji roditelji su pripadali generaciji koja se preselila negde nakon što je završila fakultet i tamo se penzionisala. Smatram privremenim mesece i godine kada imam stalni posao (trenutno urednički), i stalno sam u potrazi za poslom. 
 
U međuvremenu, srećna sam što objavljujem svoje radove u književnim časopisima, kada me pozivaju na čitanja, događaje, ali ne mogu na tome da baziram svoju egzistenciju. U maju 2020. godine moj roman "Lelijin život" objaviće izdavač "Magveto". Zadovoljstvo mi je što sam autor jednog od najprestižnijih izdavača u Mađarskoj.
 
 
021: "Pušta da uđem" je obračun sa stahovima, bar potrebi da se o njima govori, jer to je tek početak borbe... Savremeni čovek okovan je strahovima. Svi doprinose tome: mediji, politika, društvo... Može li tu književnost biti kontra svega, biti lekovita?
 
Judit Sanislo: Ne znam da li za to postoji lek. Trenutno sam sigurna u jednu stvar - i to ne progovara pesimizam iz mene - da je svaka priča o odrastanju niz trauma a ceo naš život - jedna velika vežba preživljavanja. 
 
Nekom vrlo surov, nekom manje grub, ali živeti je vrlo stresno. Istovremeno i lepo. O tome se govori u mom novom romanu. Teme poput rođenja, ljubavi, ratu, smrti su banalne, ali možda o njima mogu da pišem tako da neke nepodnošljive stvari iz njihovog okvira budu podnošljivije.
 
021: Da li je pisanje politički čin? A samo čitanje?
 
Judit Sanislo: Veoma teško pitanje, skoro bez odgovora. Rekla bih da bi bilo dobro da nije politički čin. S jedne strane, to može da učini da stvari koje se pišu i čitaju budu beznačajne. S druge strane, šta danas nije politika? 
 
Generalno: da li je život a zajedno sa njim i pisanje i čitanje, ikada bio takav da nije bio politički čin? Retko. Tako je i sa demokratijom. I kada je ima, i kada je nema, to je politički čin. Trudim se da iz života izvučem maksimum: da sebi i svojim čitaocima, koliko god da ih je, život učinim podnošljivijim. To je samo po sebi ekvivalentno političkom programu.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
  • No name

    26.02.2020 18:17
    ziveti u ovoj "drzavi" je takodjer perverzna stvar .

Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.

Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.

Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.

Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.

Napiši komentar


Preostalo 1500 karaktera

* Ova polja su obavezna

Ostalo iz kategorije Info - Mišljenja i intervjui

Brak na kraju tunela: Kako ja to svom popu da objasnim?

Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.

Je li, a znaš li ti ko smo mi?

Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.

INTERVJU Gradonačelnik Pule Boris Miletić: Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga

"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.

Đorđe Pejković, arhitekta i strasni biciklista: Obicikljavanje sveta vodi ka većoj slobodi ljudi

Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.

INTERVJU Melinda Nađ Abonji: Uvek je važno pitati se - šta treba pamtiti, a šta zaboraviti

Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...

Dozvolite da ispune vaša najkrvavija očekivanja

Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?

Jedan od pola miliona: Pozdrav iz Novog Sada za 500.000 ljudi iseljenih iz Srbije

Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.

Kad maske (ne) padnu

Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.

Znate li ko je terzija?

Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.