Novosadski vajar Nikola Macura od oružja uspeva da napravi instrumente, ratne pokliče istorije pretvara u muziku. Njegov projekat "From Noise to Sound" je relevantno umetničko delo koje dubinski šeta žmarce telom, uznemiruje, budi zapitanost, prosvetljuje, budi nadu, a nastalo je s idejom da propita destruktivnost društva u kojem živimo.
Foto: 021.rs
Etika je ono što čvrstim rezom odvaja umetničko delo od preširokog polja sveprisutnijeg fenomena samoproklamovane umetnosti. Etičnost umetnika, njegov čvrst i jasan stav u odnosu na život i važna društvena pitanja, pa time i čestitost ideje i realizacija umetničkog dela koje stvara, ono su što onog ko gleda to delo izvodi iz ličnog ideološkog komfora i odvodi u sferu promišljanja i menjanja.
Nažalost, etika je danas ozbiljno ugrožena u svim sferama života. Ni umetnost nije pošteđena, jer i nju ipak stvaraju živi ljudi, od krvi i mesa. I zato je sve manje umetničkih dela koja istinski uzbuđuju, prožimaju, katarzično nas istresaju iz gaća tako da nakon susreta sa njima satima ćutimo i danima još mislimo o njima. Takva se dela jedva na prst jedne ruke mogu izbrojiti.
Jedno takvo, društveno relevantno umetničko delo je projekat "From Noise to Sound" koji dubinski šeta žmarce telom, uznemiruje, budi zapitanost, prosvetljuje, budi nadu. Njegov autor je novosadski vajar Nikola Macura.
U umetnikovim rukama, snagom upravo etike - ali i uma, ratni poklič u vidu minobacača, šlemova, kalašnjikova, šaržera, čuture pretvorio se u perkusije, violončelo, trubu, odnosno muziku.
Priču o tome kako se desio ovaj transfer smisla, odnosno kako su predmeti sa vojnog otpada u Temerinu, koji su vrlo moguće bili deo eksjugoslovenske nacionalističke fantazmagorije, oličene u krvavom ratu koji se "nije vodio", od sredstva za proizvodnju smrti progovorili jezikom života, 021.rs je zabeležio u Macurinom ateljeu, u petrovaradinskom Podgrađu.
"Ovaj projekat plod je višegodišnjeg rada, najpre razmišljanja, potom razvijanja ideje a onda i same realizacije u kojoj je učestvovalo još nekoliko ljudi. On je zapravo nastavak mog umetičkog angažmana koji traje već 20 godina. Ranih devedesetih počeo sam da se interesujem za socijalno angažovanu umetnost i to kako ona može da utiče na društvo, da menja svet", započinje Macura.
Tokom školovanja na Akademiji umetnosti učestvovao je u performansu koji je na Trgu slobode organizovao Led art, u čiji je rad bio uključen celu deceniju, paraleno razvijajući i svoju poetiku.
"Iz takvog umetničkog polazišta i osećaja sveta izašao je 'From Noise to Sound', projekat koji se bavi pitanjem destrukcije u društvu, destruktivnosti okruženja u kojem stasavamo i živimo. Jedna od njih je i oružje koga je i danas dosta po kućama, koje se može nabaviti i preko oglasa. Bili smo okruženi njime devedesetih, sećam se, na primer, paradoksalne situacije da su kod mene u Beočinu, gde sam odrastao, u velikim čaurama sadili cveće. Dugo me fascinirala ta ideja o potrebi demilitarizacije, ne samo bukvalne, već i one suštinske - u glavi, jer ta je najopasnija, iz nje sve kreće", kaže Nikola Macura.
Sve je počeo pre nekoliko godina kada je u Kulpinu, u okviru kolonije Muzeja Vojvodine, napravio prvi zvučni predmet iz kojeg se rodila ideja za ovaj projekat. Tada je shvatio da postoji više mogućnosti u razvijanju zvuka, da on mora da se širi i nadograđuje jer će smisao učitanog u njega biti ubojitiji. Ideja se potom razvijala u više pravaca, a on je izabrao dva: vizuelni i muzički.
To ga je odvelo do ratne rekvizite i razmišljanja da se ona transformiše za drugu namenu, da dobije drugi smisao, da joj se "popravi smisao", odnosno da se redizajnira, ne samo estetski, već i namenski, značenjski, da se suštinski prenese i prevede u drugi jezik.
Da je to moguće shvatio je u dugim razgovorima sa svojim imenjakom i prezimenjakom, saksofonistom Nikolom Macurom. Tad je odlučio da će buku i bes da pokuša da pretvori u zvuk, muziku.
Ratne rekvizite, one koje su nažalost imale utilitarnu vrednost, našao je na vojnom otpadu u Temerinu. Odabrao je one za koje je verovao da mogu da se redizajniraju, fotografisao ih a potom odneo u atelje gde je počelo njihovo "pripitomljavanje", odnosno dovođenje u humani registar.
Demonstrirajući u svom ateljeu moćni zvuk koji proizvode ove, nekada rekvizite smrti, a danas jedna vrsta muzičkih instrumenata koji kroz note pričaju neke opominjujuće priče, Macura kaže da mu je jako važno da gledalac u njima prepozna formu redizajniranog predmeta. Zbog toga ne interveniše previše, nego insistira da forma ostane što celovitija.
"Violončelo je napravljeno od kante/kanistera i ručnog minobacača, teško je sigurno preko 20 kilograma, od originalnog instrumenta razlikuje se i po tome što ima samo tri žice, ali mu je gudalo orginalno. Drugi "instrument" napravljen je od posude za pribor za jelo, šaržera i oštrice sa vrha barjaka; gusle su sastavljene od minobacača i šlema, originalna na njima samo je struna; perkusije čini sklop minobacača, čuture, fricovke, šlemova, bakarnih cevi koje odlično rezonuju", objašnjava nam sagovornik.
Dodaje i da svi instrumenti sada imaju i drugu boju.
"Umesto maslinaste - crni su, žuti, ljubičasti, zeleni ili rozi. I to nije slučajno. Ofarao sam ih da bih napravio i vizuelnu distancu od onog što je zapravo to naoružanje."
U timu koji mu je pomogao da prevede jezik uništenja u jezik umetnosti su muzičari, snimatelji, čak i jedan fizičar.
"Željko Škrbić je fizičar koji se, između ostalog, bavi i akustikom i on mi je veoma mnogo pomogao da se odredi akustika instrumentima. Među muzičarima su moji prijatelji koji su na samom početku projekta jedini hteli da sarađuju na njemu: violončelistkinja Milica Svirac, saksofonista Nikola Macura i perkusionista Ištvan Čik. U timu je i reditelj RTV-a Vojin Ivkov koji je pomagao u fazi kada smo shvatili da se ti zvučni objekti javnosti moraju predstaviti putem filma i video zapisa. Napravili smo ih za sada tri koji predstavljaju prva tri muzička objekta", priča Macura.
U ćošku Macurinog atelja stoji još jedan instrument, drečavo roze boje, koji liči na gusle. Otkud u ovoj, suštinski antiratnoj priči, instrument koji ispreda priče o mitskom čojstvu i junašvu, hrabreći tako ratnu retoriku, otkriva sam autor projekta.
"Pravim distinkciju između zvuka i buke. Instrument uvek pravi zvuk, a naoružanje pravi buku i razaranje. Za mene je instrument – instrument, koji god da je, iako nijedan nisam slučajno izabrao. Gusle su specifičan instrument, ne znam baš koliko su naš - u celom ga regionu svojataju i to mi je bilo intrigantno da taj veoma jednostavan instrument sa jednom strunom svojataju svi koji su možda juče, svi, ratovali jedni protiv drugih. U fazi pravljenja gusala od ratnih rekvizita išao sam i kod guslara, razgovarao sa njim, pronašao sam kompozicije za gusle. Ne želim da nijedan instrument ima negativno značenje. Uostalom, odbrao sam da napravim i trubu koja u ovom narodu ima snažnu simboliku", zaključuje ovaj umetnik.
Otkriva još i to da mu je namera da ovaj njegov projekat, baš poput žmaraca na početku ovog teksta, prošeta kroz region u vidu koncerata na kojima bi zajedno svirali ovdašnji i lokalni muzičari. Do tada, pokušaće da razvije još jedan instrument, najkabastiji od svih do sada napravljenih. Od tenka! Dodaje da je realizacija na vidiku.
I na kraju, reč-dve o etici s početka priče.
"Stav u umetničkom delu je ono što verujem da je najvrednije. Tome učim i moje studente kojima na Akademiji umetnosti predajem vajarstvo. Govorim im da, bez obzira koliko je veliko to što rade i koliko su oni dobri u tome, ne vredi ako u tome ne postoji vidljiv stav. Kažem im da moraju da imaju svoju ličnu filozofiju i da bez svesti o tome šta i kako žele da kažu o nekoj pojavi u društvu, ne mogu da stignu gde žele", ističe Macura.
Na pitanje da li to može da se nauči, odgovara da nije siguran.
"Ali sam siguran da se o tome mora govoriti. O stvarima mora da se govori, a kod nas se, nažalost, nedovoljno govori o bilo čemu, a pogotovo o važnim stvarima. Za mene lično bitno je da kao umetnik imam stav i čvrsto uverenje o nečemu da bih mogao da radim i da kao umetnik svojim delom utičem na društvo da se menja na bolje. Drugačije ne umem i ne mogu da postojim.
Romantično mišljenje o umetniku kao nekome ko izolovano stvara neko delo, povučen u svoju osamu, odvojen od toka stvarnosti, ne samo da je romantizovano, već nemoguće, ali i omamljujuće pogrešno. Svi smo mi jako uključeni u politiku i sve događaje oko nas, na svetskom planu čak. Okruženje u kojem se krećemo vrlo kompleksno utiče na nas i formira nas kao ljude i umetnike. Stoga je naša dužnost i obaveza da se bavimo društvom u kojem živimo, da nam je konstantno upaljena savest i svest o tome kakvo društvo ostavljamo iza sebe", kaže na kraju ovog susreta Nikola Macura.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
Odmalena su nam govorili da se čaj od kamilice pije kad te boli stomak, ali sve su prilike da je to još jedna od zabluda odrastanja. On se izgleda pije kad imaš znatnih tegoba sa glavom.
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 11
MonteDushano
Tanja
NS Poštar
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar