Ukrajinska ilustratorka knjiga Ksenija Simonova postala je svetski poznata performerska atrakcija nakon pobede na takmičenju "Ukrajina ima talenat" koji ju je katapultirao u prvu ligu svetskih talenata ovog takmičenja čiji je idejni tvorac jedan od najpoznatijih kreatora sveta savremene zabave - Sajmon Kauel.
Foto: 021.rs
Simonova je svetu tada demonstrirala svoje fascinantno umeće crtanja u pesku u kojem je pripovedala nadasve emotivne priče. Ticale su se dece obolele od kancera, njihove borbe za ozdravljenje, faza dugotrajnog lečenja, mukotrpnih terapija, ali nažalost i tužnih odlazaka sa ovog sveta. Nakon toga učestvovala je na takmičenjima "America's Got Talent: the Champions" i "Britain's Got Talent: the Champions" na kojima se osvojivši u startu "zlatno dugme" plasirala među troje najboljih.
Nedavni boravak u Novom Sadu, gde je u okviru festivala NOMUS i koncerta jermenskog violiniste Hačatura Almazjana ispričala jednu svoju "peskovitu priču", bila je prilika za susret sa njom.
Ova pričljiva Ukrajinka diplomirala je na dva fakulteta, najpre psihologiju a potom i grafiku. Obe profesije bile su njen lični izbor, u čemu su je, seća se, obeshrabrivala oba roditelja znajući kako je život umetnika neizvestan i nesiguran. Ali odustajanje nije dolazilo u obzir, jer je Ksenija Simonova samosvojnost nasledila upravo od majke Irine, pozorišne dizajnerke, stilistkinje i profesorke u umetničkoj školi, a od oca Aleksandra, nekadašnjeg oficira koji se po penzionisanju posvetio dizajnu i trgovini nameštajem, naučila je kako živeti časno i biti postojan i čvrst čovek.
Kaže da je imala srećno detinjstvu u gradiću Jevpatorija na krimskom poluostrvu u Južnoj Ukrajini, koji je tada bio deo Rusije, a koji će godinama nakon njenog rođenja biti sporna tačka rusko-ukrajinske politike. Taj je gradić, u kojem žive Ukrajinci, Rusi, kremski Tatari, Belorusi, Jermeni, i danas njena porodična, adresa na kojoj živi sa dva sina i mužem Igorom Paskarom, pozorišnim rediteljem. Suprug Igor zapravo je zaslužan što je Ksenija počela da ispisuje svoje peskovite priče, a sve je počelo baš ovako:
"Nikada nisam mislila, ni zamišljala da ću nekada stati na scenu i nešto izvoditi. Nisam imala takvih ambicija. Nisam ni znala da je pesak nešto u čemu možeš da crtaš, iako sam kao dete, koje je strasno crtalo, osećala da papir nije dovoljan za priče koje sam imala u glavi. Do peska crtala sam i slikala samo na papiru, platnu i zidovima, radeći istovremeno kao ilustrator knjiga", otkriva Simonova.
A onda je upoznala svog današnjeg supruga Igora Paskara, te joj je on kao mladoj studentkinji predložio posao ilustratorke u umetničkom magazinu u kojem je radio.
"U jednom trenutku izazvao me je pitanjem, da li sam umetnik i da li bih probala nešto novo? On je zapravo pozorišni reditelj koji je tada spremao novu predstavu, a novo u predstavi bio je predlog crtanja u pesku. To je bio moj prvi pokušaj. Tokom nastavka mog školovanja radili smo zajedno u magazinu 'Crimean Riviera', Igor je bio urednik a ja ilustrator, posle smo se venčali, onda smo u jednom trenutku ostali bez posla i potom odlučili sami da pokrenemo sopstveni magazin za umetnost. Zvao se 'Čokolada', bio je bilingvalan, na ruskom i engleskom jeziku, štampali smo ga na vrhunski kvalitetnom papiru, bio je vrlo bogato ilustrovan, bili smo baš ponosni na to što smo uradili.
A onda je 2009. godine došla velika kriza tokom koje nismo mogli reklamiranjem da ga finasiramo i projekat je slavno propao. Imala sam tada 23 godine, osećala sam da sam sve izgubila, mislila sam da ću umreti, ali suprug se setio peska i predložio da tu priču probam ponovo. Čak je prodao deo opreme koju smo nabavili za časopis da bi mi kupio vulkanski pesak", priseća se sagovornica 021.rs.
Pesak je ubrzo počeo da klizi kroz njene dlanove i da prstima ispisuje sve ono što joj je u datom trenutku bilo važno u životu, što ju je pomeralo iz emotivne osovine, u pozitivnom i negativnom smislu. Danju je, kaže, bila mama, a noću, kada bi svi zaspali, vežbala je do iznemoglosti.
"Onda je jednog dana Igor došao kući i rekao da je bilo dosta crtanja kod kuće i da je došlo vreme da ono što ispisujem rukama vide i neki drugi ljudi. Otkrio je da me je prijavio na takmičenju "Ukrajina ima talenat", na kojem sam, vrlo neočekivano s moje strane, pet meseci kasnije i pobedila."
Od tada, Simonova peskovite inspiracije traži u sebi, okruženju, novim zemljama u kojima nastupa a do sada je obišla i neke do kojih nije ni sanjala da će stići. I svugde ju je publika, od Bahreina, preko Maroka, Kine, Sidneja, Butana, Amerike do Srbije uvek ispraćala gromoglasnim aplauzom.
"Velika su mi inspiracija knjige. Odmalena su moja oaza. Najviše me zanimaju one iz istorije. One me približavaju ljudima, njihovoj prirodi, emocijama, načinu komuniciranja, razmišljanja. Mislim da zahvaljujući knjigama bolje razumem i njih i sebe. Luda sam za memoarima, police u mojoj kući pune su memoarske literature, posebno volim priče o ruskim istorijskim ličnostima, o poslednjem ruskom caru, Romanovima uopšte, priče o njima su poput nekih bajki. Posebno volim kada nađem stare knjige na nekim pijacama, buvljacima, u antikvarnicama. Obožavam njihov miris. Uzdrhti mi duša kada naletim na neko takvo blago, baš ih doživljavam lično i intrimno, baš kao i susrete sa ljudima."
Neki od tih susreta odveli su je i do dece koja se leče od kancera. Za njih je izvela desetine performansa pokušavajući svojim peskovitim pričama da ih ohrabri i osnaži za borbu protiv opake i surove bolesti koja ih ne štedi ni zato što su deca. O tim njenim akcijama pisao je i "Gardijan", a Simonova kaže da je sve počelo u želji da pomogne ženama koje su htele da abortiraju jer nisu imale finansijskih sredstava da brinu o detetu koje nose.
"Moj suprug i ja hteli smo da osnujemo malu humanitarnu fondaciju koja bi finansijski osnažila i ohrabrila žene koje nikada ne bi abortirale da imaju finansijskih mogućnosti da gaje dete. Naša fondacija 'Live, my Sun' pronalazila je ljude koji novčano mogu da pomognu tim ženama, spajala ih sa ljudima koji su u prilici da im pomognu. U međuvremenu, pronašli smo mnogo tužnih priča o deci koja se bore sa kancerom i onoj koja se oporavljaju – a to su prevažne priče za sve one pred kojima te borbe tek predstoje.
Napravili smo pedesetak takvih priča i sve je dobilo svetske razmere nakon mog američkog nastupa na 'America's got talent'. Dogodila se eksplozija na mojim društvenim nalozima, takva da je danas 95 procenata mojih sledbenika upravo iz Amerike. Uspeli smo potom da sakupimo novac da se neka deca pošalju u Nemačku, Rusiju, Izrael, jer u Ukrajini nije moguće da se leče, spajali smo roditelje i klinike za lečenje, susreli se sa mnogo potresno dirljivih priča", kaže Ksenija Simonova.
Zaslužan za ostvarenje "američkog sna peskovite karijere" Ksenije Simonove svakako je britanski muzički mogul Sajmon Kaul, idejni tvorac franšiza "Iks faktor" (The X Factor) i "Britanija ima talenat" (Britain's Got Talent) koji u industriji zabave slovi za vrlo neprijatnog i surovog čoveka od koga cvikaju mnogi u muzičkom biznisu.
"On zaista samo tako izgleda, a inače je odličan. Ni sama ne znam zašto, ali veoma me je zgotivio, čak mogu da kažem da smo prijatelji. Pre izvesnog vremena, kada se skršio sa električnog trotineta, a potom bio operisan, čuli smo se, poslala sam mu tada jednu svoju peskovitu priču. Mislim da jako ceni ljude koji su borbeni, koji imaju autentične priče za koje umeju srčano i dosledno da se bore. On je zapravo vrlo dobar čovek“, kaže sagovornica i dodaje da je Amerika zahvaljujući njenim nastupima u svetski poznatoj franšizi sa velikim interesovanjem prihvatila i jedan drugi njen projekat - njene peščane priče o svecima, posebno priču o Svetoj Petki - a u njenom kraju na Krimu postoje tri koje se slave.
"Za njih u Americi, to su fascinantne, njima potpuno nepozante priče, bajkovite, mistične i misteriozne", objašnjava Simonova.
Na niz pitanja: kako se uopšte priprema za svoj šou, da li na neki poseban način priprema ruke, pesak, da li on mora da bude neke određene temperature, u kojem pesku crta svoje priče, koliko je kilograma peska prošlo kroz njene ruke, koje su joj bile najduže, a koje najkraće peskovite priče, ova umetnica kaže da za tim nema potrebe.
"Neee... Nema potrebe da se nekako posebno pripremam, ni ruke, ni pesak, nema tu nikakvke mistifikacije. Jedine pripreme su u glavi. Sve je u glavi, kao i u svim drugim stvarima u životu. Probala sam razne vrste peska, morskog, rečnog, vulkanskog, iz raznih zemalja, a iskustvo mi danas govori da je najbolji rečni pesak. Koristim naš ukrajinski, a ko će ga znati koliko ga je kroz moje ruke procurelo. Znam samo da na svaki šou donesem šest kilograma peska. Sada praktikujem da iznajmim sto na kojem crtam, a nekada sam nosila svoj, avionom iz zemlje u zemlju. Odustala sam od toga nakon što se nekoliko puta desilo da se sto u transportu, uprkos zaštiti, razbije.
Što se tiče dužine programa koje izvodim, tu treba razlikovati nastupe uživo i ono što radim u svom studiju. Ne volim kratke performanse uživo, oni su dosta stresni, moraš biti brz, reagovati munjevito, biti vrlo precizan i koncentrisan, samo jedan pogrešan potez može da pokvari priču i utisak. Zato se mora dosta vežbati. A moja najduža izvedba uživo odigrala se u Atini 2011. godine u atinskoj areni, na ceremoniji zatvaranja Olimpijskih igara. Trajala je pola sata. Bojala sam se da će neko od tih 60.000 ljudi zaspati, ali su bili stvarno fenomenalni i vrlo pažljivi gledaoci.“
Takvi gledaoci nisu njeni sinovi, otkriva. Njih to, iako kao i svako dete imaju talenta za crtanje, pa su probali i crtanje u pesku, nije dugo držalo.
"Sada ih uglavnom zanima tuča, neprekidno se fajtaju, iako se zapravo obožavaju", kaže dok pogleduje u telefon gde se usijala aplikacija viber na koju je cima mlađi sin jer hoće da priča sa njom.
Na kraju susreta, neminovno pitanje o pandemiji, strahu od neizvesne budućnosti u kojoj su otkazani i svi njeni predstojeći nastupi, a bilo ih je, otkriva, na desetine širom Amerike - osim ovog novosadskog, zbog čega je zahvalna Novom Sadu i NOMUS-u na hrabrosti da, uz sve preporučene mere, organizuju festival.
"Nisam uopšte uplašena svim ovim. Kada jednom iskusite revoluciju i taj strah za goli život – a ja sam tokom revolucije u Ukrajini imala 29 godina i bila trudna – bilo je prestrašno, morali smo da odemo u Dansku, onda na svet gledate potpuno drugačije. Možda je tom mom odsustvu straha dodatno doprinela i činjenica da se mi umetnici sto puta u životu nađemo pred nekim nemogućim sitaucijama, pat pozicijama.
Sada kod nas nema ratnih vetrova, ali su sankcije strašne i sve je vrlo komplikovano, posebno za umetnika koji putuje i radi širom sveta. Vrlo malo nastupam u Ukrajini, ne vole me baš mnogo kod kuće, jer ja nisam neko ko se petlja i flertuje sa politikom, neko ko će reći nešto ružno protiv Rusije. Zato me više nekako glasno prećutkuju. Ne žalim se, sama sam izabrala da budem drugačija. Ja volim Ukrajinu, tu živim, ali uspešna sam širom sveta i Rusija nije moj neprijatelj, odatle vučem korene", kaže na kraju razgovora ova neobična ukrajinska umetnica.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
Odmalena su nam govorili da se čaj od kamilice pije kad te boli stomak, ali sve su prilike da je to još jedna od zabluda odrastanja. On se izgleda pije kad imaš znatnih tegoba sa glavom.
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 2
Bela
Zorica
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar