Odvezane pertle, ples uz čuveni model fudbalske lopte "Tango", sa razglasa se čuje evergrin "Live is Life", a u kadru Dijego Armando Maradona. Dovoljno je to za jedan od najlepših snimaka u istoriji fudbala.
Foto: 021.rs
Sve i da ništa više od fudbala nije viđeno, čovek bi samo na osnovu ta dva i po minuta mogao da zaključi da je u pitanju lepa igra. Plesao je Maradona u ritmu hita iz 1984. godine, u opremi Napolija, a čovek ima utisak da lopta koju dodiruje nikad neće pasti na travnjak.
Plesao je Armando i kao dečak iz predgrađa Buenos Ajresa, kao peto od osmoro dece Dalme Salvadore Franko i Dijega Maradone starijeg. Plesao je onako kako plešu oni kojima je tombola života dodelila siromaštvo i talenat - lepo i jedinstveno.
Plesao je i Maradona u svojoj šestoj deceniji, uzdignut na pijedestal među Bogove kao "El Pibe de Oro" ("Zlatni dečko"). Međutim, uvek je silazio sa tog pijedestala, dokazujući da je pogrešiv, da je poročan, da je čovek, da je "El Pibe" koji je prodao zlato zarad bolnih užitaka.
Nosio je Maradona dva sata, koja su pokazivala dva različita vremena. Jedan sat je stao negde pred utakmicu Napolija sa Bajernom, kada se Maradona, spasilac siromašnog italijanskog grada, priprema i pleše sa loptom uz "Live is Life", dok ga nekoliko desetina hiljada ljudi na stadionu posmatra.
Drugi je pokazivao vreme koje nestaje. Argentinac nije mario, ples je i dalje bio vrlina koja ga je krasila, emocija koja ga je nosila toliko daleko da čitavom svetu pokaže svoju nezdravo podgojenu zadnjicu. Ali to je bio Maradona, čovek koji i od dlakavog dupeta napravi umetnost.
Armando, ili u prevodu ratnik, vodio je svoje lične bitke ne osvrćući se za svetom, pritom mu pružajući sve što želi od jednog života - sočnu priču. Za nas koji smo se rodili nedovoljno rano da sopstvenim očima u pravom trenutku vidimo dva gola protiv Engleza, Božiju ruku, da vidimo i onaj gol protiv Crvene zvezde, koji je "Bambiju" dao najbolju reklamu na svetu, jer se kamera zaustavila baš kad Maradona podbode loptu u kadar smeštajući gol i ime požarevačkog brenda, priča o Dijegu Armandu Maradoni je jedna od najverovatnijih priča koju smo mogli da čujemo.
U porodičnoj istoriji, segmentu zvanom "Odnos oca i sina", postojale su samo dve legende - Maradona i Piksi. Ništa nije bilo ni pre, a ništa ni posle toga. Te dve desetke su bile definicije fudbala, sva lepota koju jedna igra može da podnese. Tek kasnije će se tom dvojcu priključiti treća desetka - Ronaldo de Asis Moreira ili narodski rečeno Ronaldinjo, koji će gotovo u suzama Maradoni čestitati rođendan.
"Ja sam Maradona, onaj koji daje golove, onaj koji pravi greške. Mogu sve da podnesem, imam ramena dovoljno velika da se borim sa svima", govorio je Dijego, dokazujući zbog čega mu je srednje ime Armando.
"Samo bogovi mogu obećati", naslov je knjige Boža Koprivice u kojoj je fudbal pretočio u beletristiku. Istina, samo bogovi mogu da obećaju, kao što je Maradona mogao da obeća titulu Napoliju - i da potom to ostvari.
Maradonina smrt pokazala je zašto je fudbal velika religija našeg doba. Kao i svaka, uprljan je novcem, kombinacijama, nameštanjima, ali u kojoj religiji toga nema, koja je čista? U fudbalu su ljudi, makar, prisustvovali dolasku Boga, njegovoj moći, slabosti, porocima, mogućnosti da svetu podari neopisivu lepotu. Na kraju, zajedno su poklonici lopte, terena i gola, žalili u momentu njegovog odlaska.
Ako je bio fudbalski Bog, onda je blizak ljudima bio u tolikoj meri jer se nije stideo svih svojih kontradiktornosti. Nosio je kapu sa petokrakom, pušio skup tompus, oko vrata mu je bio skupi krst, na ramenu istetoviran Če. Mogao je da vam ponudi sliku prema kojoj je Hrist bio komunist' iz đakuzija, i to je činio, simpatično i zabludno ljudski.
Bio je slobodan kao pertle na kopačkama koje je nosio te 1989. godine, praćen pesmom "Live is Life". Njegova fudbalska nepredvidivost pratila je životnu. Talenat smućkan u koktel sa samodestruktivnošću i pogrešnim odlukama isporučuje neverovatnu epsku priču. Jer Maradona pripada literaturi, kao glavni junak priča kojima se divimo.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
Nesumnjivo veliki sportista i nesumnjivo loš primer svima. Meni je neverovatno da čitav svet žali i veliča čoveka koji sam sebe svesno uništavao zadnjih 30 godina. Eto samo zato što je to sad moderno, kad vidiš da svi isto misle samo se priključi, nema veze o čemu je reč.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
Odmalena su nam govorili da se čaj od kamilice pije kad te boli stomak, ali sve su prilike da je to još jedna od zabluda odrastanja. On se izgleda pije kad imaš znatnih tegoba sa glavom.
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 8
@sasa
Višnja Novi Sad
Sasa
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar