"Poezija je u čoveku oduvek imala svoje izvore, a u nekom drugom čoveku svoja ušća. To se nije promenilo. Ona ostaje način da delimo lepotu i tugu jedni s drugima, bez obzira na vremena", kaže pesnik i kantautor Miloš Zubac povodom svog novog albuma "Hazarske".
Foto: 021.rs (Đorđe Bubnjević)
Škripa vrata u jednoj od pesama albuma "Hazarske", pesnika i kantautora Miloša Zubca, čuje se iz jedne od staronovosadskih ulica blizu almaškog kraja, sa broja 25, iz kuće koja hrabro odoleva pritisku investitora da postane zgrada. Sve pesme nastale su u njoj, tako što su stihovi ulazili u svet bluza te kuće i vraćali se iz njega izmenjeni iskustvom. Uloga Podbare u ovoj priči je sasvim neslučajno uloga jučerašnjice i negdašnjih vrednosti u kontaktu i konfliktu s novim svetom.
U tom novom svetu, na usnoj harmonici, blista jedno malo biće zvano Mej, kao simbol tri generacije jednog prezimena, kao zvezda nade i neko od koga možda počinje tako nam potrebno novo zajedništvo - a o njemu je bilo reči na početku i kraju ovog razgovora sa Milošem Zubcem, sve povodom njegovog novog albuma "Hazarske".
021: "Hazarske" imaju ispovedni, bluzerski ton, neke su na momente gotovo žal za onim što je nestalo od čoveka. Šta je danas uopšte ostalo od njega, čoveka sa krnjom dozom osećaja za dobrobit zajednice i za drugog čoveka, sa sve manjom odgovornosti za sopstvenu budućnost?
Zubac: To je važno pitanje o odnosu čoveka i zajednice. Knjiga na kojoj je zasnovan moj album ("Hazarske" Pere Zubca, prim.nov) pisana je u jedno tamno i tegobno vreme, iz usamljeničke pozicije pojedinca koga se zajednica praktično odrekla.
Danas smo u ništa manje tamnom i tegobnom vremenu u kojem se pojedinac odriče zajednice. Svako za sebe i, naravno, svako za svoju decu, a tuđa deca su – tuđa. Nedavno sam s mojom starijom kćerkom razgovarao baš o tome kao uzroku svakog mogućeg budućeg zla u ljudima. Tom nedostatku svesti o dobrobiti zajednice i potrebi da samo meni i mom detetu bude dobro nauštrb drugih odraslih i druge dece. To nas neće odvesti nigde osim, sasvim izvesno, u neku verziju zla. U kojoj već, čini mi se, uveliko živimo.
021: Kako poezija sazreva u čoveku u vunena vremena kakvo je ovo sada, kada ne smemo ni da se rukujemo, kada je zagrljaj opasan a približavanje nepoželjno?
Zubac: To je sve već bilo izraženo i postavljeno znatno pre pojave ove planetarne bolesti. Otuđivanje, viralna komunikacija namesto istinskih susreta, sklanjanje u prividnu sigurnost veštačkih svetova u kojima se drugima predstavljamo boljima nego što jesmo. Mislim da je virus samo izoštrio sliku – sada je jedino formalno obavezno da se ponašamo onako kako smo se već uveliko, po izboru, suštinski ponašali.
A poezija je u čoveku oduvek imala svoje izvore, a u nekom drugom čoveku svoja ušća. To se nije promenilo. Ona ostaje način da delimo lepotu i tugu jedni s drugima, bez obzira na vremena.
021: Koja je uloga Podbare u hazarskoj revoluciji? Stoji da je album nastajao na Podbari. Sa kog broja se čuje škripa vrata na kraju jedne pesme? Kako su nastajele: u razgovorima o stihovima? U jednoj je učestvovala i tvoja kćerka Mej, dakle, praktično tri generacije Zubaca su utkane u ovaj album.
Zubac: Škripa vrata čuje se iz broja 25, u jednoj od staronovosadskih ulica blizu almaškog kraja, gde u jednoj kući koja hrabro odoleva pritisku investitora da postane zgrada – živi jedan autentični gitarski junak. Njega svi zovu Džimi i taj hazarski bluz što se čuje na albumu, najviše je njegov svet.
Pesme su nastajale tako što su stihovi odlazili u taj svet bluza i vraćali se iz njega izmenjeni iskustvom. Uloga Podbare je zato sasvim neslučajno uloga sveta jučerašnjice i nekadašnjih vrednosti u kontaktu i konfliktu s novim svetom, naoko bez vrednosti.
Ali nije tako, tu su deca kao večna nada svakoga sveta, pa i najgoreg koji možemo zamisliti. U sastanku prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sa istim prezimenom – nije teško pogoditi koju ulogu ima moja Mej.
021: Kako se pesmama koje mi ne napišemo nalazi duša? Kakvu vrstu iskustva čovek mora da ima za njih?
Zubac: Na albumu jesam jednu pesmu napisao ja, jednu moj veliki zagrebački drug Ivan Škrabe, jednu – onu čergarsku, bez reči – Džimi, a ostale su iz Perine hazarske knjige. Onaj koji i sam piše, lako pronalazi refleksije svoje duše u pesmi i duši drugoga. Ima tu neophodnu osetljivost.
021: U jednom stihu se kaže da ne treba blatom na blatonoše. Hm... Zar život ne pokazuje drugačije: možda bi blatonoše trebalo najzad zalepiti blatom i reći im gde im je mesto? Dosta se pristojan čovek izmicao pred budalama. Možda treba povući crtu i tako ne dozvoliti ono što jedan drugi stih kaže, da će, kad te vreme opere, nazvati jednu ulicu tvojim imenom u kojoj će stanovati neka druga deca...
Zubac: Ti postavljaš ovde trik-pitanje, znam da ne misliš tako. Ali kanališeš ono što većina ljudi oseća. Ako udarimo blatom na blatonoše, bićemo vrlo brzo svi odreda u blatu. Ili ćemo ostati svi bez zuba i očiju – ako se povedemo onim surovim starozavetnim savetom.
Idemo li zlom na zlo, ono će se povećati eksponencijalno. To je prosta matematika.
Ali... Treba pre svega dobro razmisliti šta to odvaja pristojnog čoveka od budale. Jesam li pristojan zato što sam takav u svojoj nepovredivoj suštini ili zato što sam fabrikovan, načinjen vaspitanjem, stegama i zabranama iz detinjstva da budem takav? Da li bih i ja zapravo hteo da se ponašam kao budala, pa me nerviraju oni koji sebi dopuštaju takvo ponašanje? Eto, na to pitanje čovek sebi treba iskreno da odgovori pre nego što odluči kako da se ponaša prema budalama. Jer najviše nas žulja u drugima ono što ne volimo u sebi.
U mom iskustvu, sve vrste kriminalnog ponašanja, svi manifestovani prestupi manjine, nisu drugo do odrazi akumuliranih nemanifestovanih, potisnutih želja većine – onih koji ne mogu da priznaju sebi da bi i sami hteli prečicom do nagrade, ali ne smeju. Treba svi duboko da pogledamo sebi u srce pre no što ikoga osudimo – ma kakav on bio. Možda sebe osuđujemo.
021: Za svoju muziku kažeš da je serbikana. Dobro zvuči. Šta to znači?
Zubac: To sam se malo našalio s pojmom amerikane – u jednom trenutku, taj je pravac muzike i način osećanja sveta bio prilično rasprostranjen u Beogradu. Onda sam žanrovski odredio moju muziku kao – serbikanu. Jer pevam na maternjem jeziku. I ne libim se da se okrenem srpskoj tradiciji. Moj album "Kosovske", koji je prethodio "Hazarskim", dolazi iz tog živog, uvek toplog jezgra naše baštine.
021: Ako grad čine ljudi, njihovi snovi i košmari, kakvu su snovi ovog grada (pod koronom). Jesu li veći snovi ili košmari? Mogu li se ti snovi odsanjati, može li se iz tih košmara probuditi? Kako? Šta tebe danas lično budi iz njih?
Zubac: Ceo moj stvaralački napor usmeren je ka budnosti. Ja ne zabavljam. Moje je da nekoga pobudim i probudim – ako mogu. Jer naš kolektivni san nije dobar, niti je lep. Dabome, moram prethodno sâm biti budan da bih ma koga drugoga izveo iz košmarnog sna.
021: Šta danas uopšte čini novosadsku (kulturnu) scenu?
Zubac: Čine je ljudi. Uvek su to bili ljudi i njihov poriv da stvaraju, da dele sa drugima, da ostave nešto trajnije iza sebe. To je svrha umetnosti – pokušaj da se prevlada smrt. Recimo, likovna angažovanost Danila Vuksanovića, da ne pominjem ljude iz mojih svetova muzike i književnosti, nego da uzmemo slikarstvo. On je novosadska kultura danas. Ili, ovako, kada neko razgovara s nekim koga prepoznaje kao vrednog. Eto novosadske kulture.
021: Nekada se sve najbolje od pozorišta, poezije, muzike rađalo u kafani, uz pričanje priča... Kafane su utihnule, bar takve. Više se i ne priča, zakačiš svoje mišljenje na Twitter i ćao, nema dijaloga, što bi polemisao. Ali posle ove "nove normalnosti" biće nam i te kako potrebna neka nova senzibilnost, ako već staru nećemo moći da vratimo. Kako je postignuti ako nema zajedništva?
Zubac: Vraćamo se pitanju zajednice s početka. Mi treba da napravimo novu zajednicu, jer su prethodni pokušaji omanuli. Počevši od porodice, pa prema drugima – svima nam treba osećaj novog zajedništva. Ali – neka to ostane za drugi naš razgovor, jednom...
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
Odmalena su nam govorili da se čaj od kamilice pije kad te boli stomak, ali sve su prilike da je to još jedna od zabluda odrastanja. On se izgleda pije kad imaš znatnih tegoba sa glavom.
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 2
Iva
Hm
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar