Izuzetni film Tomasa Vinterberga govori o krizi identiteta, o tome da li se iz stanja "biti živ" može vratiti u stanje koje obećava glagol "živeti"? Mogu li u tom prelasku iz "stanja" u "radnju" bezbolni podsticaj biti čaša vina do dve - ali samo dve? Nekome bi u toj dilemi jamačno mogao da pomogne samo očaravajući Meds Mikelsen.
Kad čovek prestaje da živi i postaje samo živ? Koji to trenutak obeleži tačku od koje putanja koja je do tada išla ka nebu, sada odjednom kreće put zemljine teže? Šta može da nagovesti početak prestanka pulsirajućeg osećaja sveta?
Da li je to za muškarca trenutak kada usred krize srednjih godina zaređa po mlađim ženama? Da li je to za ženu momenat kada se u DM-u, umesto ka rafovima sa parfemima, mirišljavim kupkama i kremama, uputi ka policama sa sredstvima za čišćenje parketa, šporeta i pločica, mirišući ih sa istom posvećenošću i strašću kao do juče Bulgarijev "Voile de Jasmin" ili "Daisy" by Marc Jacobs?
Nije poznato da li je ingeniozni Tomas Vinterberg, reditelj filma "Another Round" razmišljao o mlađim ženama i kobnoj raskrsnici u DM-u kada se pripremao za ovaj svoj film, ali da je studiozno proučio krizu identiteta koja je uočljiva ne samo u srednjim godinama, već i u dvadesetim, tridesetim i svim drugim "setim" razdobljima svakog čoveka - dokazuje ovo njegovo malo remek delo.
"Another Round" pokušava da otkrije zašto naši životi, u raznim fazama, postaju dosadni, obični i besmisleni, i zašto u njima isti takvi, smoreni ziheraši, postajemo i mi? Zašto stvari koje smo nekada radili zdušno, s radošću i mnogo strasti, danas radimo bez volje, mehanički, rutinski?
Vinterbergov film, naizgled obična priča o nekoliko profesora u jednoj danskoj školi, od kojih se svaki na svoj način bori sa krizom srednjih godina: krizom identiteta, krizom u porodici, na poslu, pokušava da dokuči šta nas je udaljilo od nekadašnje najbolje verzije sebe, kako smo prestali da živimo, ko je i šta je doprinelo tome?
Pita nas i, da li je moguć izlaz iz toga? Može li se čovek probuditi dok baulja krizom srednjih godina? Ako se probudi, da li je to buđenje života tek privid, varka, opsena, puki beg od stvarnosti i ništa više? Leži li izlaz u čaši vina do dve? Ali - samo dve! Da li je alkohol način da se potpiri ugasla vatra?
Inspirisani tezom nekog Norvežanina o tome kao je posve u redu popiti čašicu-dve, jer one vode u euforiju koja podiže adrenalin, volju, strast, energiju, misaonost, maštu – jednom rečju pokreću istinski život, četiri prijatelja, počinju izazov zahvaljujući kojem ćemo upoznati neke sasvim druge ljude u njima, koji od bezvoljnih profesora postaju idoli svojih đaka.
Ali, put od euforije do alkoholizma i kataklizme koju on ogoljuje, vrlo je kratak i koban.
Ubacujući u priču i scene sa poznatim svetskim facama koje vole da gucnu i kad ne bi trebalo - a imaju, ili su imali, i ozbiljne krize identiteta, poput Jeljcina, Brežnjeva, Angele Merkel, Borisa Džonsona... te dilemu o tome da li bi se Dankirk ikada desio da Čerčil nije bio pod gasom, Vinterberg odmotava anksiozno klupko koje je bar jednom u životu stislo svakog od nas.
What a life, what a nightWhat a beautiful, beautiful rideDon't know where I'm in fiveBut I'm young and aliveFuck what they are saying, what a life
"Another Round" nipošto nije priča koja slavi alkohol, taj - maltene nacionalni sport - i ne samo u Danskoj. Taj je film oda prijateljstvu i važnosti komunikacije među ljudima, jer kad nema razmene reči i misli, glagol "živeti" lako se pretvara u frazu "biti živ".
Izlaz iz stanja "biti živ" za nekoga može biti 0,3, za nekoga se krije u 0,8, nekome će biti potrebno ipak 2,8, a nekome će biti dovoljan ovaj predivni film da osvesti trenutak u kojem će na, na početku pomenutoj raskrsnici, napraviti neočekivani preokret.
Pomoći će mu u tome svakako neshvatljivo dobra glumačka postava predvođena fascinantnim Medsom Mikelsenom. Pomoći će mu katarzična finalna scena filma začinjena pesmom "What a Life" danskog trija "Scarlet Pleasure", i stihovi koji, nadomak očekivanog dance macabre, na čudesan način zapravo slave život.
Omamljujući film.
Odvaja stopala od zemlje.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
Mislim da film nema konkretnu poruku tj. odgovor vec samo pitanje. Moje misljenje je da se covek odaje porocima da bi razumeo sta da radi kad zapadne u corsokak. Tako je najbrze i najopasnije. Mislim da je Mads skontao, sve je u glavi na kraju, opijati ti to pokazu odmah, a ako si glup mislices da je u njima.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
Odmalena su nam govorili da se čaj od kamilice pije kad te boli stomak, ali sve su prilike da je to još jedna od zabluda odrastanja. On se izgleda pije kad imaš znatnih tegoba sa glavom.
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 16
Anonimus
Ako se ništa ne mora, Perice, zašto tvrdite da se moraju poštovati ljudska prava?!
Lemi
Pera
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar