U poslednje vreme, kao da je zaista poslednje, ponovo se razglaba o vraćanju vojnog roka. U skladu s temom, nabrajaju se bezbroj puta ponavljanje besmislice, od one da se u vojsci sazreva do one da nekad nije mogao ni da se oženi onaj ko nije odslužio armiju.
Foto: 021.rs
Piše: Mihal Ramač
Elem, služio sam od novembra 1971. do februara 1973. Deset meseci u Celju, ostatak u Mariboru (Slovenija). Poljska pešadija. Komandanti čete su mi bili Vuko Rajković i Rade Drezgić. Komandanti bataljona – Mićo Delić i Janković (ime zaboravljeno). Nekoliko hiljada puta sam rasklopio i sklopio pušku (PAP 70, valjda). Nisam je zavoleo.
Vojska koju sam služio ni od koga nije napravila ni vojnika osposobljenog za ratovanje, ni boljeg čoveka. Kao srednjoškolac sam gotovo svako veče trčao dvadeset krugova oko fudbalskog igrališta, pa mi je bio smešan svaki vojnički napor, poput marševa, savladavanja prepreka ili taktičkih vežbi.
Većina je izbegavala sve što je mogla. Čim se zašlo u neki šumarak, a oficiri otišli u kafanu, počinjalo je voljno. Neki su se izležavali, neki se kartali, pili, neki skupljali kestenje ili gljive, neki obilazili voćnjake ili vinograde, gde ih je bilo. I tako 15 meseci.
Izvesno vreme bio sam četni pisar. U početku mi je komandir diktirao izveštaje o dnevnim aktivnostima. Kad sam shvatio kako se to radi, sastavljao sam ih sam. Potpisivao je bez čitanja. Naravno da je u njima program obuke izvođen po svim pravilima i da su svi zadaci izvršavani besprekorno. Da se ne bi preterivalo, posle sedam-osam petica upisivala se neka četvorka.
Da, u vojsci sam navikao da čitam novine: Narodna armija, Front, Politika, Borba, Vjesnik, Oslobođenje. Moralo se nekako utući vreme. Jednom nedeljno išao sam u gradsku biblioteku. Pročitao sam 1972. čitavog Hemingveja, Remarka, sve prevedene Solženjicinove knjige, Selimovićevog "Derviša", Jesenjina, Dizdara... Vodili su nas da gledamo "Sutjesku" i "Neretvu". Više pamtim "Seni zaboravljenih predaka" Sergeja Paradžanova, koje sam prvi put gledao u Celju. Pamtim i Gligorićeve komentare šahovskog meča Fišer-Spaski, koje smo kradom gledali posle povečerja.
Pamtim bežanja u grad. Pamtim da se u decembru 1972. i narednog januara masovno bežalo kući na nekoliko dana. Vladala je neka gripčina, pa se na prozivci prijavljivalo da su svi kojih nema smešteni u stacionaru.
Pamtiću do kraja života da je kupanje bilo jednom nedeljno. Ne mogu da zaboravim da je u četi i posle 15 meseci bilo prilično vojnika koji nisu umeli da nabroje susedne zemlje države koju smo, kobajagi, branili. Malo je bilo onih koji bi mogli da pod punom spremom pretrče 500 metara. Eto, 15 meseci stane u 15 redaka.
Kad sam bio vojnik, vojska mi je bila samo glupost. Danas to doživljavam kao pljačku. Od tih 15 otetih meseci ni ja ni država nismo imali nikakve koristi. Nisu imale ni stotine hiljada nekadašnjih vojnika.
Stanujem u blizini kasarne, pa u radnji na ćošku redovno viđam vojnike koji kupuju hleb, jogurt, šunkaricu, paštete, keks. Srećom, nikom ne pada ne pamet da napadne zemlju koju, kao, brane ti vojnici od zanata.
Intervju sa Mihalom Ramačem možete da pročitate na OVOM LINKU.
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
Neverovatno istinito i realisticno prikazana JNA....gubljenje vremena za 90 % ljudi.
Zabusavanja pocev od staresina pa fo epavanja na pozarstvu su bili osnova te takve vojske.
Zali boze vremena i novxa.
Vojska je teska glupost. Jos veca glupost je sluzenje vojske ovoj budjavoj drzavi. Pa ovde ni jadni migranti koji nemaju gde nece da ostanu, a kamol i da nas neko napadne da nam nesto oduzme. Cak i ljudi koji su se rodili ovde svakodnevno beze odavde. Tako da vojni rok sa idejom da budemo spremni da branimo nesto sto aman bas niko nece, nema apsolutno nikakvog smisla.
Odradio sa 18 !...godinu dana životnog iskustva!To je kao danas što blenete u ove rijaliti gluposti-neko je sposoban pa se snađe,neko pukne,neko se skenja,sve zavisi ko je kakav karakter...Tu se sve vidi odmah,jesi li vredan,ćutljiv,snalažljiv,da li ćeš pustiti da manipulišu tobom,ili ćeš naći načina da izbegneš takve...Aaaaa-SVEEE...Pa ko se snađe,taj neće doživeti kao "protraćeno vreme",naprotiv decenije mi uzeo Sloba i rad na crno,a sad i ova parodija od 2012...TO je nenadokandivo...Vojska došla kao doživljaj u poređenju sa preživljavanjem posle!
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
Odmalena su nam govorili da se čaj od kamilice pije kad te boli stomak, ali sve su prilike da je to još jedna od zabluda odrastanja. On se izgleda pije kad imaš znatnih tegoba sa glavom.
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 62
Mile
Zabusavanja pocev od staresina pa fo epavanja na pozarstvu su bili osnova te takve vojske.
Zali boze vremena i novxa.
Deserter
Uncas
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar