Građani širom bivše Jugoslavije opraštaju se od Đorđa Balaševića uz njegove čuvene stihove. Mnogi ga se sećaju po romantičnim stihovima, ali mnogi ga cene i zbog njegovih stavova i otpora nacionalizmu, naročito tokom devedesetih godina.
Foto: 021.rs
Društveno angažovane pesme deo su Balaševićevog opusa od samog početka solo karijere. Već na albumu "Boža zvani pub", u pesmi "Ratnik paorskog srca", Balašević isporučuje jasne antiratne stihove: "Psov'o je Braca i krivce i žrtve, puške i vaške i lov prepun blata, rek'o je: 'Ne moš izbrojati mrtve jer su se carevi igrali rata'".
Društvena angažovanost može se prepoznati u satiričnoj "Nikad kao Bane" (Šta mislite, radi li Bane u javnom preduzeću?), "Blues mutne vode", "Put u središte zemlje". U satirični "mode" u potpunosti se prebacuje na "Bezdanu", od "Sve je otišlo u Honduras", preko "Narodnjaci", do "Stari orkestar", najjasnije kritike do mrtvila bezidejnog jednopartijskog sistema.
"Taj orkestar stari nema pojma u stvari
i večito peva svoje tra-la-la-la
i što da se menja kad su uslovi čisti
prvi su i jedini su na top-listi."
I tu je, naravno, antologijska "Ne lomite mi bagrenje". Pesmi su kačena razna značenja, a Balašević je bio optuživan za najgluplju stvar za koju su mogli da ga optuže - velikosrpski hegemonizam. Pesma je to koja ne poznaje ni veru, ni naciju, kojoj je ljudska nesreća, bez obzira na to odakle dolazi, ključni motiv i zbog toga je univerzalna. Iskra inspiracije može biti na Kosovu, ali ona je pesma čoveka iz bilo kog dela sveta koji oseća da mu je načinjena nepravda. Pa i danas, pesma je dočekala da bude aktuelna u jednom drugom tumačenju, te ekološki aktivisti koji se bore za očuvanje, na primer, Fruške gore mogli bi lagodno da uzviknu - ne lomite mi bagrenje.
Godinu dana posle "Bezdana" Balašević objavljuje singl koji će se pokazati kao neostvarena molba, želja. U pitanju je "Samo rata da ne bude". Četiri godine pre nego što je zavladalo ludilo među ljudima, Balašević se molio samo rata da ne bude. Bez njega izgleda nije moglo. Svako izvođenje ove pesme, ma gde ono bilo, potresno zvuči, ali emocija je na potpuno nekom drugačijem nivou kada je uglas otpevaju Sarajlije.
No, dok nije još zavladalo apsolutno ludilo, Balašević je objavio dva albuma - "Panta rei" i "Tri posleratna druga". Da sve teče i sve se menja znali su grčki filozofi, a bilo je to jasno i građanima Jugoslavije na zalasku osamdesetih godina. Tu državu u datom momentu opisao je Balašević stihovima iz "Solitera" - "fasada drži, a temelji klize". Ono što je bilo zamišljeno monumentalno, propala je monumentalno - u krvi i zlu.
Za čim ste vi marili 1991. godine? Svoj antifašizam i otpor bujajućem šovinizmu, ali i "posvetu" večitoj nesreći ovih prostora, Balašević je dao stihovima: "Taman se ludilo raščisti, taman smo nadomak smisla, evo ih sledeći fašisti, dok si rek'o piksla".
Godine 1993. sećate se po inflaciji, po ratu, po svemu što nije ljudsko. No, da se ne obeshrabrite, postojale su baklje slobode u svakoj od tada već bivših socijalističkih republika. Baklju je zapalio i Balašević "Jednim od onih života", na kojem su se našli "The Last March", "Stari laloški vals", "Čovek sa mesecom u očima" i, naravski, "Krivi smo mi".
Pesmom "Krivi smo mi" Balašević je ponudio ljudima ono što najviše mrze, ogledalo za sopstvenu krivicu. Možete ulaziti u geopolitička razmatranja, ideološka preplitanja, petparačka prepucavanja, istorijski revizionizam, na kraju se dolazi do toga da je velika većina ćutala pred budalama. Uz to, "The Last March" je opis mentaliteta. "Sretno stado koje u mraku mekeće rado", "veselo krdo što je na svome tek kad mu je tvrdo", "ovo ovde, lenjo do srži, čiji je moto 'trpi i rži'". I onda evergrin opis Srbije: "Ovo je rasklimana država, to više bre ni Pavaroti ne održava".
"Ja znam da će sve ovo biti gotovo onog momenta kad shvatimo da ovi koji ruše gradove, koji siluju, ruše mostove, pljačkaju, da su svi oni na jednoj strani, bez obzira pod kojom se zastavom trenutno kriju. Svi su oni na jednoj strani", rekao je Balašević 5. januara 1994. godine, na beogradskom koncertu u Sava centru.
Bila je to godina kada se Slobodan Milošević kitio ordenjem u Republici Srpskoj i kada je njegov SPS formirao Vladu, dok je neko u Beogradu pevao o razrušenom Vukovaru.
Onda je došla sudbonosna 2000. i album "Devedesete", na kojem Balašević jasno da ne može jasnije jednoj dekadi poručuje da odjebe. Posprdao se sa Gedom Gluperdom dočekavši da bude lansiran u ćeliju za svoja zlodela.
Međutim, na tom albumu je otpevana pesma koja ostaje himna slobodarskog duha do današnjih dana, a to će biti i u budućnosti. U pitanju je pesma "Živeti slobodno" u kojoj se daje definicija slobode: "Tvoj steg na svakom gradu je/ gde ti se neko raduje". Da žive slobodno bila je želja generacije koja je stasala u zemlji okovanoj sankcijama i ludačkim ambicijama mediokriteta. Ako se to sagleda tako, ne čudi što "Živeti slobodno" i danas odjekuje svim protestima u Srbiji.
Kada je Geda Gluperda konačno sjašio s napaćenog naroda mnogi su se ponadali da je konačno došlo bolje. Svežeg vetra je bilo, proklamovane promene su bile tu. Ali, slaba vajda od bećarca, ne može se niti pesmom, niti jednim istorijskim danom menjati "kolektivni mentalitet", ma šta god to bilo.
Tako je Balašević onima koji su za slobodu borili radi donacijama "lajte kere varošanke". Bila je to suptilna prozivka novouspostavljenog političkog establišmenta, našlo se mesta za "beležnike što se mite, činovnike nezasite".
"Da su krali, nisko pali, tuđe snove prokartali.
Sve spiskali, sve popasli i ispali nedorasli."
I onda "protestnog" Balaševića nije bilo dugo. Menjale su se vlade, samo se nisu menjala lica onih kojima je punoća sopstvenih džepova uzrok praznoće kolektivne kase. Sve dok nije došla 2017. i sve što je Balašević mogao da poruči bilo je - "Dno dna".
Bila je to prva Balaševićeva protestna pesma u eri društvenih mreža i ona je tu i zaživela. Glavni urednik radijskih stanica rekao je da za nju na frekvencijama nema mesta. One oaze koje su se odlučile da emituju pesmu mogle su se na prste jedne ruke nabrojati, među njima bio je i Radio 021, na kojem je i dalje deo standardnog "repertoara".
Svako je odmah znao ko je "smrad sa farme pušten u parlament", ali je ponovo porazno zvučalo to da "otkad je sveta veka i nas, najveće protuve prigrabe vlast", jer ostaje pitanje da li to baš mora tako. Ponovo je tu ogledalo neuspeha ovog društva. Osvrnuo se Balašević i na ratove devedesetih, u čijim su rovovima mnogi ostali ukopani, zaključujući tačno da je "bratija proglasila grabež za krstaški rat". Pesma je to gađenja prema onome što živimo, činjenici da su mnogi "sve više migranti u svojoj zemlji, na svom tlu".
Balašević je mogao da ćuti onda kada je ćutanje bilo poželjno, baš kao što je to danas slučaj. Ipak, on je odlučio da peva. Naravno, nije u tome bio usamljen, ali je bio među malobrojnima. Izdigavši se iznad nacionalnog, postao je prijatelj ljudi, ne nužno Srba, Hrvata, Bošnjaka, Slovenaca...
OBRATI PAŽNJU! Osvežili smo platformu sa muzičkim kanalima, a preko koje možete slušati i Radio 021. Preporučujemo vam novu kategoriju - LOUNGE, za baš dobar užitak i relax tokom dana. Vaš 021!
E sada krece politicka upotreba I zloupotreba imena I dela Đorđa Balasevica....Umetnost vise nece biti bitna.Sada ce biti bitno kako upotrebiti lik I delo u politicke svrhe.Po meni tu bi porodica trebalo to da spreci.
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Zoran Veljković u London je otišao devedesetih poslom, snimao je sa Majklom Kejnom, Džoli Ričardson i Piterom Hauitom. Dobitnik je nagrada za kameru za filmove "Bridge", "A Sicilian Dream" i "After Fall, Winter". Danas predaje na Filmskoj školi Rejndens u okviru istoimenog filmskog feestivala.
Poslednjih nedelja u fokusu pažnje građana i političara je, između ostalog, i najavljeni Zakon o istopolnim zajednicama. Dok jedni misle da je krajnje vreme da se Srbija približi modernim državama u borbi protiv diskriminacije, drugi smatraju da će to ugroziti njihova prava.
Značaj nasleđenog ne može da se meri u sadašnjem vremenu. Svesni su toga ljudi koji su za nasleđe zaduženi ali i mnogi drugi koji osećaju čvrstu ukorenjenost u podneblju pod nama.
Srbija je zemlja mnogih čuda, u kojoj je baš sve moguće. Možda čak i to da se jednom konsolidujemo i postanemo ljudi koji neće osuđivati žrtve, već nasilnike, kada se dokaže da to jesu.
"Da bi čovek ponovo postao čovek i živeo smisao stvarnog života, mora da ugasi svoj lažni profil, lažnu predstavu o sebi koju je skovao i do kraja poverovao u nju. Šizofenost tog postojanja, u kojem je sam, iako uveren da je sa svima, već ga u ovom trenutku skupo košta", kaže akademik Zoran Paunović u intervjuu za 021.rs.
"Ovi prostori hronično pate od nedostatka pristojnosti i kulture dijaloga, ali to vreme je prošlo. Danas se traže drugačiji ljudi. Mi u Istri smo se devedesetih godina u simbličkom smislu odvojili od ostatka zemlje i krenuli svojim putem. Imamo nultu toleranciju prema bilo kojoj koje vrsti nasilja, diskriminacije, ekstremizma i nacionalizma. Ovde se i dalje ponosno pevaju 'O bella Ciao' i 'Bandiera rossa'", kaže gradonačelnik Pule Boris Miletić.
Novosadski arhitektonski biro "Kuzmanov i partneri" projektovaće rekonstrukciju zgrade Radničkog, a arhitekta Lazar Kuzmanov se u autorskom tekstu osvrće na važnost ovog objekta za očuvanje identiteta Novog Sada.
Bio je čovek koji je ritmom srca nekoć terao u promene. Bio je beskrajno duhovit, prostodušan, neposredan, nekako jednostavno mudar, nadasve harizmatičan. Bio je i izvrstan bubnjar, ozbiljna ljudina. U jednoj od onih davnih, nade punih uočipetooktobarskih noći, nastao je intervju iz kojeg 021.rs donosi najzanimljivije delove.
Čovek koji je biciklizmu na "Eurosportu" dao novu notu, koji je osmislio "Bicisvet" i pokrenuo "Dnevnik samokontrole" na njemu, nakon kratkog izleta u moderno rusko robovlasništvo, o svojoj biciklističkoj strasti priča sa istoka Nemačke, iz rodnog kraja trabanta, golfa i bube, ali i novog automobiskog čuda - ID.3! Njegovu slobodu ipak raspevava jedan dvotočkaš, doduše ne bilo kakav, već porše među biciklima.
Vojvodina u redovima švajcarske spisateljice ovdašnjeg porekla je dete došaptavanja topola. Čula ih je u dvorištu bakine kuće u Senti, kojim su trčkarale njene igračke - sitne domaće životinje. Za upečatljive slike svog detinjstva Melinda Nađ Abonji dobila je nagradu za najbolji roman na nemačkom jeziku. Sada piše novu knjigu, a u intervjuu za 021.rs priča o Vojvodini, sećanju, osećanju gorčine...
Kad god prorežimski tabloidi naprasno i uz kanonsku paljbu neimenovanih izvora i stručnjaka upoznatih sa situacijom krenu da izveštavaju o nekoj temi ili pojedincu, ne možete a da se ne zapitate - šta su radili do sada?
Tokom godinu dana pandemije 021.rs je kontaktirao desetine zemljaka koji su svoj život izgradili u nekim drugim gradovima sveta. Tamo su priznati stručnjaci, uspešni u raznim sferama života, poštovani građani. Za domovinom ne plaču, nema razloga, jer nažalost ni domovina ne plače za njima. Ovo je tek jedno podsećanje na ljude koji su najbolji deo sebe dali negde drugde, tek jedan pozdrav za njih iz Novog Sada.
Teško da će u Srbiji biti veći broj spremnih i sposobnih da za odlazak "brzim vozom" iz Novog Sada u Beograd ili obrnuto izdvoje 1.000 dinara, gotovo trostruko više nego što je današnja cena. A bez putnika nijedna pruga nema ne samo finansijskog opravdanja, već ni smisla.
Generacija rođena strašnih devedesetih, uz časne izuzetke, stasala je u neimenovane eksperte za gubljenje vremena, koji su usled virtuelnog bitisanja, onemoćali za međuljudske odnose, kaže u intervjuu za 021.rs mlada rediteljka Ružica Anja Tadić.
Odmalena su nam govorili da se čaj od kamilice pije kad te boli stomak, ali sve su prilike da je to još jedna od zabluda odrastanja. On se izgleda pije kad imaš znatnih tegoba sa glavom.
Antivakcinalni, koji je ujedno i pokret koji mahom ne veruje u postojanje virusa korona, može konačno da stavi maske na lice - to je učinila i njihova ideološka vodilja, političarka i psihijatar dr Jovana Stojković i to u crvenoj zoni, gde radi s pacijentima.
Fantazmagorične storije o vojvođanskom manastiru u kojem su po svoj mir i svoje prvo "ja" dolazili, tada tek dečarci, a posle neki od naših ponajboljih glumaca: Nebojša Dugalić, Nenad Jezdić i Sergej Trifunović, raspaljivale su radoznalost beogradskih pozorišnih krugova sredinom strašnih devedesetih godina.
Često su se proteklih dana mogle pročitati vesti o tome kako su oboreni biciklisti diljem Novog Sada i čovek se stalno pita, pa šta rade ti biciklisti kada bivaju oboreni?! A onda to doživiš u punom sjaju, prelazeći na zelenom kod "Norka".
Ovo je priča o novinaru Savi Stefanoviću, organizatoru u Pozorištu mladih. Tu je, uz sva znanja koja je tokom života stekao, dao sebi još jednu drugačiju životnu šansu, da postane "terzija". Danas kaže da treba glasno reći šta želiš i umeš, tek onda se možda i otvore neka vrata za tebe, a tvoje je tada samo da prigrliš šansu i vidiš kakve ona nove prostore nudi.
Kao novinarka nedeljnika "Nezavisni" Marija Gajicki bila je među onima koji su pratili Đorđa Balaševića od Novog Sada do Sarajeva, na njegov prvi posleratni koncert. Ovo je kratko prisećanje na taj dan.
Komentari 6
Dragan
Milan
Marta
Komentari čitalaca na objavljene vesti nisu stavovi redakcije portala 021 i predstavljaju privatno mišljenje anonimnog autora.
Redakcija 021 zadržava pravo izbora i modifikacije pristiglih komentara i nema nikakvu obavezu obrazlaganja svojih odluka.
Ukoliko je vaše mišljenje napisano bez gramatičkih i pravopisnih grešaka imaće veće šanse da bude objavljeno. Komentare pisane velikim slovima u većini slučajeva ne objavljujemo.
Pisanje komentara je ograničeno na 1.500 karaktera.
Napiši komentar